piše: Tomislav Birtić, član UGP-a
Razgovarajmo s neistomišljenicima. Potpuno nezainteresirane, one koji bi Hrvatsku sigurno učinili boljom, zainteresirajmo za nužnost reformi. Ljudima treba objasniti zašto će im biti bolje ako se poduzetnike rastereti. Nakon što shvate, znat će što trebaju činiti.
Iz knjige Urlikanje, najmoćniji alat demokracije: "Zamisli da imaš obitelj s mnogo članova. Ne odlučuje ni ćaća, ni mater, nego su izbori. Ćaća kaže, vidi, smije se potrošiti koliko se zaradi, zapravo manje, nešto treba staviti sa strane. Mater kaže, ako izaberete mene, ja ću se zadužiti i imat ćete za more i iPhone. I izaberu mater. Prođe neko vrijeme, ne mogu vratiti kredit. Ćaća opet kaže, ljudi, i sami vidite da ovo ne valja. Izgubit ćemo sve što imamo. Nećemo imati novca za liječenje, bolnice će nam izgledati kao deponije, krovovi škola rušit će se djeci na glavu. A mater kaže, mi moramo štititi naš način života. Prodat ćemo štalu i njivu, još se malo zadužiti. Bit će za more i novi auto. I opet mama dobije izbore.
Iduće se godine dio obitelji udruži u sindikat i pred ćaću i mater dođu sa zahtjevima za povišicu, božićnicu, darove za djecu. Radišni članovi obitelji vide kamo to vodi, da će ostati bez svega. Boli ih nepravda, ne žele rintati za lijenčine. Deset posto obitelji odseli u Irsku, Njemačku, Kanadu. Neki od njih šalju nešto novca, neki ne. Većina emigranata otvoreno govori da se nikad neće vratiti jer ne vidi perspektivu.
Dođe dan kad mama ide po kredit, a banka kaže, nema više kolaterala, sad vam uzimamo sve što imate, a vi postajete nadničari za cijenu rada koju mi odredimo. Ako nećete, ništa, izađite pred rodbinu da vas objese. Mama proda sve što obitelj ima i svi su nadničari. Obitelj radi, recimo, za susjeda. Nebitno je je li susjed mami obećao veliku nagradu ako upropasti obiteljsko imanje, ili su mama i članovi obitelji bili nesposobni, lijeni, priglupi. Možda mama uživa u bogatstvu dok ostatak obitelji radi za susjeda za mizernu plaću, možda i mama radi za kikiriki. Ili je u zatvoru. Najjači Vladin argument je, a što ti mene gnjaviš kad većina baš to hoće!? Mene su birali da prodajem državnu imovinu i zadužujem se."
Davor Huić je u pravu. Američki predsjednički kandidati su po potrebi mijenjali mišljenje o pobačaju, u skladu s istraživanjem tržišta. Većina birača za pobačaj, kandidati za pobačaj. Većina birača protiv, kandidati protiv. „Ne mijenjaj političara, to je nemoguće. Mijenjaj birača. Moraš biračima objasniti da moraju tražiti, zahtijevati. Inače neće dobiti što žele”, kaže Huić. Amerikanci mišljenje o pobačaju nisu promijenili sami od sebe, sami po sebi. Netko je (ok, znamo tko) sustavno radio na promjeni mišljenja, i to ne razgovarajući s istomišljenicima, nego pridobivajući neutralne i neistomišljenike. Mišljenje većine o nužnosti reformi neće se promijeniti bezbrojnim nihilističkim i ciničnim objavama na stranici Glasa poduzetnika na Facebooku, ni po profilima. Imajući u vidu da željene promjene gotovo sigurno neće donijeti političari, nego birači, kako reče slavni tenisač Arthur Ashe, start where you are, use what you have, do what you can.
Boli li ljude zub, znaju da trebaju ići zubaru. No, boli li ih duša, ako su stalno u beskrajnoj petlji frustracija, tjeskobe, bijesa ili tuge, mnogi ne znaju da bi im pomogla psihoterapija. Naravno da mnogi od njih neće otići na psihoterapiju čak ni nakon što dobiju informaciju da je upravo rad na sebi lijek, rješenje problema, ali neki će pokušati. Neki će se tako spasiti, a dio tih nekih postat će skoro pa i propovjednici psihoterapije. (Znam iz iskustva.) Podrazumijeva se da mnogi u beskonačnoj petlji riganja gnjeva, nihilizma i cinizma zbog svega što u državi ne valja naprosto ne znaju da su dio rješenja reforme postulati Glasa poduzetnika: više rada, digitalizacija, manji porezi, više pravde. I tu nema druge nego, po uzoru na ekipu koja je promijenila mišljenje Amerike o pobačaju, probati promijeniti mišljenje, ne političara, nego Hrvatske o reformama. Čovjeka po čovjeka, kuću po kuću, ulicu po ulicu, grad po grad.
Proizvode i usluge prodajemo nudeći ljudima nešto što im stvarno – treba. Nekad čovjek zna što mu treba, nekad mu treba objasniti da mu je nešto potrebno. Lijek za ovo društvo je pristojno, najpristojnije, bez i jedne ružne riječi, s ljubavlju za čovjeka i ljude, objasniti da mu poduzetnici trebaju. Da su poduzetnici lijek. Rješenje, a ne problem. Da im na sve moguće načine treba olakšati, pomoći im da pomognu svima ostalima. Da se razumijemo, nisam punokrvni poduzetnik, nego, recimo to tako, poduzetnik hobist. Stojim na ramenima diva, većina mojih prihoda dolazi od 24sata. Pogodim li naslov knjige koju objavljujem, bude li knjiga uspješna, ljeti mogu dva puta u restoran, a svaki dan na kavu. Promašim li, tog me ljeta konobe ne vide.
Naravno da nećemo sad ići od vrata do vrata i maltretirati ljude propovijedanjem nužnosti promjena. Ali svako malo se nađemo za stolom s nekim tko proklinje i nebo i zemlju jer je WC u bolnici tako trošan, star i prljav da u njega ni klošar ne bi ušao, a kamo li žena sjela na školjku, jer se ruši krov škole, stotine tisuća su iselile, i tako dalje. U društvu smo s nekim tko zna, razumije i osjeća da nešto nije u redu, zna dijagnozu, ali ne zna kako riješiti problem. To je dobra prilika – objasniti mu što je rješenje njegovih problema. Zaprepastili biste se koliko ljudi pojma nema odakle lova za plaće i penzije, a kamo li kompliciranije stvari. No jednako tako, zaprepastili biste se koliko ih, ako im se jednostavno objasni, brzo shvati.