piše Danko Bačelić, član Nadzornog odbora UGP-a
Od male sredine do prve plaće
Obitelj, upornost, znanje, kao i briga za zajednicu su stvari koje svakome mogu omogućiti da postane dobar poduzetnik, a njegova je dužnost činiti dobro za druge i iza sebe ostaviti trag.
Odrasti u maloj sredini ili na selu, u obitelji koja nije imućna najčešće znači da nećeš dobiti priliku nastaviti sa školovanjem na fakultetima i postati uspješan menadžer u poznatoj kompaniji. U mom slučaju, ali i u mnogim drugim slučajevima morali smo se pomiriti sa sudbinom, završiti srednju školu i pokušati pronaći svoj prvi posao u nekom lokalnom poduzeću. No kako uspjeti sa završenom srednjom školom, ako nemaš novca u džepu i nekoga da te progura? Mogu vam pričati o tome što sam ja učinio.
Nakon završene škole bacio sam pogled na burzu i vidio sam da se traži vozač viličara u lokalnoj vinariji i pomoćni radnik u skladištu u Šibenku. Javio sam se i već nakon nekoliko dana dobio sam odgovor da sam primljen. Tada sam pomislio: „Sjajno, konačno ću imati svoj novac i moći ću prošetati u 20 kilometara udaljenom gradu i kupiti si nešto.“ Taj prvi posao značio mi je mnogo. Imao sam svoj novac i mogao sam biti neovisan, biti svoj. Od svoje prve plaće, dobro se sjećam, kupio sam naš prvi Iskrin crno bijeli televizor.
O tom prvom poslu mogu napisati mali roman, a tu priču i malu nevolju ostavit ću za drugi put. Reći ću samo kako mi je posao bio prelagan jer sam ga odradio za tri, četiri sata i istovremeno izuzetno dosadan. Tražio sam od šefa dodatan posao, no on mi je odgovorio, kako mnogi šefovi kažu – obavi posao, sakrij se da te nitko ne vidi i šuti. Bio sam mladić pun energije. Želio sam pružiti više, raditi i biti nagrađen. Život na siromašnom selu naučio me kako biti snažan, gledati pozitivno na svaku priliku i iskoristiti ju za odlazak u svijet. Upravo te osobine - predanost i upornost pomogle su mi na mom poduzetničkom maratonu.
Priprema za poduzetnički maraton
Pomoćnik šefa sam postao već koju godinu kasnije, a tek odlaskom u Zagreb osjetio sam što stvarno znači biti neovisan - podstanar u velikom gradu, bez obitelji i s malim primanjima. Priznajem, bilo je teških dana. Bilo je iskušenja, no u tim trenucima pomogle su mi riječi mog najboljeg šefa Ive, koji mi je na odlasku u Zagreb rekao: „Mali, ti sada odlaziš. Znaj da je većina naših koji su otišli od kuće trbuhom za kruhom, manje-više uspješna. Natrag se uvijek možeš vratiti, no to bi značilo da nisi uspio“.
Svaki novi dan bio mi je prilika da testiram sam sebe, svoje mogućnosti i dosege. U početku sam uslijed napora i kušnje dvojio, mogu li uz povremenu etiketu “Lijeni Dalmoš” uopće izdržati. Takvo etiketiranje mi je u trenucima očaja bilo gorivo da se dokažem i budem još ustrajniji, čvršći i bolji. Gurao sam i penjao se stepenicu po stepenicu od naučnika, radnika, voditelja smjene do voditelja poslovnice. Kao voditelj sam stekao znanja i iskustva te sam nakon nekoliko godina napornog rada čvrsto odlučio otići vlastitim putem i postati poduzetnik. Glavni motiv za to je bila činjenica da imam zavidne rezultate, no nadređeni te ne primjećuju i ne honoriraju.
Ići u poduzetništvo bez kapitala, znate i sami, nije baš bajno, no to je bila prilika da konačno pokažem vrijedim li. Moj najveći kapital bilo je moje iskustvo i znanje. Sanjao sam da ću gledati izloge vlastitih trgovina koje će nositi moje ime i gledati kako ispred njih parkiraju kamioni s istim logom. To sam kroz niz godina i razna odricanja uspio i postići. Moja obitelj je za mene neiscrpno vrelo energije i radosti bez koje moj poduzetnički maraton ne bi imao svoj smisao. Supruga se doma sjajno snalazila u ulozi majke, kraljice i supruge. Bila je moja baterija i mirna luka u koju sam se umoran i iscrpljen rado vraćao. Imam neizmjernu sreću da moja djeca, Ivona, Tea i Luka, sada zajedno sa mnom podižu naše poslovanje na još višu razinu.
Kako ostaviti trag
Svi oni koji koriste boje i lakove, koji trebaju alat i profesionalne strojeve, bave se suhom gradnjom i fasadama, kao i oni koji traže najbolju opremu za zaštitu na radu, danas znaju tko je Bačelić. Prepoznati smo kao lider u branši. Visoki standardi i kvalitetna ponuda su ono čime se dičimo, a naših 75 zaposlenika pružaju kvalitetne usluge svojim kupcima i klijentima zahvaljujući velikom znanju i osobnom pristupu.
Nisam imao priliku otići na fakultet jer sam odmah morao raditi za sebe i svoju obitelj, no upravo zato sam svjestan kako je znanje kapital koji nam treba u tržišnoj utakmici. U tvrtki smo radi brige o kvaliteti usluge pokrenuli svoju vlastitu Bačelić akademiju. Uz školovanje i treninge, svakom našem zaposleniku nudimo stalnu izobrazbu i usavršavanje. Na Akademiji ne educiramo samo svoje zaposlenike, već i kupce, profesionalne izvođače radova i dizajnere, te dovodimo stručnjake koji prezentiraju trendove i najbolja tehnološka i dostignuća i poslovna rješenjima. Nosimo standarde izvrsnosti 9001 i 14 001, spadamo po platinastoj bonitetnoj izvrsnosti AAA među 0,67 % najuspješnijih. U prošloj sam godini primio nagradu UGP-a za poduzetnika godine, a ove sam nominiran za EY poduzetnika godine.
Znam koliko je važno brinuti za zajednicu i ponosan sam što svoje vrijeme trošim volontirajući za Udrugu glas poduzetnika. Zajedno sam sa svojim prijateljima, ponajviše Krunom i Mislavom, bio inicijator izgradnje “Centra novog života” u potresom razorenoj Petrinji gdje smo obnovili četiri kuće za najugroženije obitelji. Sretan sam što je “Centar novog života” postao srce društvenog i poslovnog života tog grada. Mislim da svatko od nas mora brinuti za sebe, svoju obitelj, svoj tim, svoje djelatnike, svoj grad, zajednicu i Domovinu. Svatko od nas mora dobiti priliku da nauči ono što želi i ostvari svoje želje kroz dobru poduzetničku priču.
Važno je da jednom kada odemo, ostane nešto korisno iza nas. Upravo zato moj je životni moto učiniti nešto prepoznatljivo i dobro za druge, omogućiti im ono što meni nije bilo moguće kad sam bio mlad. Zato predano radim, stvaram i potičem druge na to da svatko od nas za života #ostavitrag.