- piše Boris Podobnik, član Nadzornog odbora UGP-a
Kad naš ljeniji potrošač uđe u trgovački lanac i od deset namirnica samo mu tegla krastavaca izgleda preskupa, on umjesto da ode u drugi lanac, što mu tržište omogućuje, radije zove Vladu i traži ukidanje tržišta. Slobodno tržište zajamčeno je Ustavom RH, pa tako članak 49 govori: „Poduzetnička i tržišna sloboda temelj su gospodarskog ustroja Republike Hrvatske.“ Ipak, već sljedeći članak 50 govori da se te slobode mogu i ograničiti: “Zakonom je moguće u interesu Republike Hrvatske ograničiti ili oduzeti vlasništvo, uz naknadu tržišne vrijednosti. Poduzetnička se sloboda i vlasnička prava mogu iznimno ograničiti zakonom radi zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi.“ Izgleda kako Vlada misli da je Zakon o uvođenju eura upravo taj zakon koji im daje snagu da šalju inspekcije jer članak 6 veli: „U postupku uvođenja eura primjenjuju se načelo zaštite potrošača, načelo zabrane neopravdanog povećanja cijena...“ Jasno, problem je taj što ne postoji stroga granica između opravdanog i neopravdanog povećanja cijena - i evo posla za dobre odvjetnike. Država ima mehanizme kažnjavanja i kad nije u pravu, ali i to će jednom stići na naplatu, a platit će upravo građani i tvrtke kroz poreze za neke druge Vlade. Čak i ako je Vlada u pravu, a u ovom slučaju nije, za Hrvatsku postoje neki drugi, još veći problemi.
Naime, oduzimanje prava poduzetnicima da sami slobodno formiraju cijene robe i usluga lako izaziva dva pogubna učinka za Hrvatsku i njeno gospodarstvo: nestašicu roba i enormni porast investicijskog rizika. Uz to, iskustvo socijalizma uči nas da niske cijene često vode do nestanka robe na policama. Možemo li očekivati da će neki poduzetnik biti tako veliki domoljub i predugo prodavati robu ispod tržišne cijene te tako ugrožavati opstanak svoje firme, ali i egzistenciju svojih radnika? Takav je scenarij gotovo nemoguć, a pritom nezadovoljni radnici odlaze na Zapad.
Samo ograničavanje, pa i ukidanje tržišta, u nekim industrijskim granama, poput distribucije goriva ili šećerana, ipak ima puno pogubnije efekte na buduće strane investicije u Hrvatskoj. Sjetimo se samo kako su naši političari nakon Domovinskog rata preklinjali strane investitore da ulože u Hrvatsku i zaposle naše građane te nam tako potaknu rast BDP-a jer sami nismo bili u stanju zbog korupcije. I sad kad su investitori došli, a došli su jer su se veselili profitu, Vlada uvodi mjere kojima ne samo da smanjuje profit, nego ih tjera u gubitke na neodređen broj mjeseci. Nemojmo se zavaravati, Hrvatska će u očima stranih investitora postati izrazito nepoželjna zemlja, a kako smo sad dio Schengena i Euro zone, pa ekonomskih granica više nema, jasno je da nema razloga otvarati pogon u investicijski sumnjivoj zemlji, ako se isti pogon može otvoriti u susjednoj Sloveniji u kojoj zbog efikasnije države političari ne moraju uvoditi socijalističke mjere.
Ukidanje i ograničavanje tržišta je populistička mjera koja kratkoročno služi za pridobivanje umirovljenika, posebno onih ljenijih spomenutih na početku. Dugoročno gledano, zabrana stranim investitorima da zarađuju može imati pogubne mjere na dolazak novih stranih investicija, pa time i na naš budući rast, a sukladno tome i mirovine i plaće. Prema tome, ukoliko se takvo predviđanje ostvari, mjere kojima se ograničava tržište prouzročit će dodatan strašan efekt na demografsku sliku Hrvatske. Ono najgore što nam se može dogoditi jest to da nama nesklone države u stranim medijima naruče članke u kojima će pisati o Hrvatskoj kao zemlji nepoželjnoj za investicije, što nije nemoguće s obzirom na to da je takvih tekstova, u kontekstu našeg turizma, već bilo.
Vlada može sve mjere donositi po zakonu, ali ako izgubimo dobru investicijsku reputaciju, godinama je nećemo moći vratiti, a važno je ne zaboraviti kako naš rast nemalo ovisi o stranim investicijama. Ovakva situacija dokaz je koliko je važno i hitno da Vladajući i poduzetnici što prije sjednu za zajednički stol, odnosno da Vlada zajedno s UGP-om i HOK-om, kao predstavnicima malog i srednjeg poduzetništva, te HUP-om, kao predstavnikom velikih firmi, pronađe zajednička rješenja i odgovore. Zajedno se može naći rješenje i za Baniju jer su UGP, ali i mnoge udruge i sami građani, obnovili više kuća na Banovini od Vlade. Prema tome, privatni sektor koji posjeduje znanje zajedno s državnim aparatom može pronaći rješenje. Ako nema radnika neka uvedu tisuće Nepalaca, Filipinaca, građevinskih radnika, preko noći - inženjera građevine ima u svijetu mnogo. Samo sposoban traži rješenje, a nesposoban izgovor.
Kao što muškarci ne smiju predstavljati žene u parlamentima jer žene najbolje znaju braniti svoje interese, tako ni Vlada ne može sama donositi odluke kojima pogađa vitalne interese privatnog sektora, dakle onih koji državi pune proračun. Vrijeme je za akciju, privatni sektor i Vlada u sinergiji mogu sve!